From Sisak to Wadi Rum

Kako sam i obecao Beniju stavljam putopis, na hrvatskom je ali nadam se da neće biti problema oko razumijevanja istog

10 500 km u 25 dana

Relacija:Hrvatska-Sisak-Srbija-Beograd-Bugarska-Sofija-Turska-Istanbul-Ankara-Adana-Iskenderun-Sirija-Alepo-Hama-Homs-Palmyra-Damask-Dara-Jordan-Aqaba-Wadi-rum-Petra-Mrtvo-more-Sirija-Busra-Tartus-Turska-Alanya-Pamukale-Izmir-Troja-Canakkale-Grčka-Kavala- Solun- Makedonija- Prilep-Mariovo-Ohrid-Albanija-Durres-Skadar-Crna gora Bar-Podgorica-BIH-Sisak

Natovareni osobnim stvarima i pomadama za motor krećemo na put rano ujutro, pomalo bezvoljni i umorni. Nakon godine planiranja ovog puta ali i mnogih problema koji su iskrsnuli netom prije, nemamo osjećaj da zaista i napokon krećemo prema pustinji, Petri i ostalim čudesima Bliskog istoka. Sve se toga jutra činilo nekako nestvarno ali sve je bilo tu, stvari spremljene, novci na sigurnom , motor u novom izdanju, u iščekivanju svog prvog dužeg puta. U Popovači se penjemo na autoput i vožnja počinje. Već nakon 200 tinjak km primjećujem da mi je pukla jedna gurtna od bocne torbe, nisu mi stigli bocni nosači pa smo krenuli bez njih ali nisam mislio da će auspusi topiti torbe, ali brzom reakcijom i domišljatošću to rješavamo i krećemo dalje. Prva stanica našeg puta je Beograd gdje nas je ugostio Dragan sa BJB, tamo taman ekipa sa BJB ima dobrovoljno davanje krvi, stajemo pozdravljamo se i idemo do Dragana . Nakon njegovog gostoprimstva uz pivicu i raspravljanje o putu, zaputili smo se sljedeće jutro za Sofiju, drugu državu na našem putu. Na granici nemamo nikakvih neugodnosti iako smo bili upozoreni na iste a ne primjećujemo niti da se nešto posebno krade.







Sofija nas nije nešto previše impresionirala. Došli smo kasno popodne pa nije bilo previše vremena za razgledavanje, uostalom to je još uvijek bio poznati teritorij, samo stanica do nečega što nam je bio cilj-Istok i duh istoka, što smo očekivali doživjeti u Turskoj. Nakon male nezgode, prevrtanje na semaforu sa 0km/h ( nisam uspio spustiti nogu na vrijeme jer je moja znatiželjna draga nagnula se da i ona vidi što sam ja maloprije zagledao na motoru ) i požara koji je buknuo u obližnjem hotelu odlučili smo potražiti sobu i prespavati ostatak dana kako bi odmorni došli do sljedeće destinacije. Na relaciji od Bugarske granice pa sve do Sirije pratila nas je kiša koja nas je i dopratila do Istanbula.









Doručak u Bugarskoj ( zapravo više marenda), na putu prema Turskoj


[IMG]

[URL=http://imageshack.us]





Ulazimo u Tursku i nastavljamo (naravno po kiši do Istanbula).
Tu se susrećemo po prvi put sa turskim cijenama benzina ali i sa gostoprimstvom.


[IMG]https://2img.net/r/ihimizer/img380/6turskagranicaeu0.jpg/1/w640

[URL=http://imageshack.us]





Navečer stižemo u Istanbul i započinjemo sa traženjem hotela.
Smještaj nalazimo u prvom hotelu kojeg smo zapazili uz put. Kako osoblje nije bilo na ti sa engleskim pokušavamo na jugoslavenskom i ide nam dosta dobro. Hotel Viyana naime drži obitelj koja se doselila iz Bosne i već ga generacijama drže. A u prilog im ide i cijena od 20 eura za nas dvoje te bar sa solidnom zalihom piva Efes, po cijeni od 2 eura. Neprocjenjivo, topli tuš, suha odjeća i pivo…



Što reći o gradu koji, procjenjuje se, ima oko 15 milijuna stanovnika. Ulazak u grad bio je očaravajući, golemi neboderi svuda oko nas, grad nekako čist i plav onako u sutonu nakon obilne kiše ili je dojam bio toliko dojmljiv jer je kiša, koja nas je pratila 700 km prestala padati sa našim ulaskom u grad.










Sljedeći dan radimo veliku pogrešku no tada nismo znali da je hotel, iako u središtu, udaljen od samog centra grada nekih 10 km ali što je još važnije tada još nismo znali da grad ima 15 milijuna stanovnika a da su njihovi vozači ubojice na cesti, guraju se, trube, u tih 10 km skoro su me 20 puta srušili sa motora ( iduci put obavezno taxi od hotela, jbt pa 2 sata mi je trebalo da ponovo nađem hotel), parkiramo se u centru i krećemo dakle oboružani dobrom voljom pronaći ono zbog čega dolaze milijuni turista ali nas dobra volja brzo napušta. Čudnovato je kako nam svaki Turčin kojeg pitamo za Aja Sofiju ne zna reći točan smjer pa onako izgubljeni lutamo i hodamo pa čekamo da stane i opet dosadna kiša da bi nakon 3 sata traženja napokon došli do cilja-veličanstvena Plava džamija i preko puta nje Aja Sofija. S obzirom da se ne uklapamo u sliku pravih turista koje bus dovede do neke građevine nismo imali niti volje niti vremena stajati u redu da kupimo karte za Aju niti Topkapi i da se utopimo u masi Japanaca, Nijemaca i ostalih nam daljih ili bližih susjeda. Umjesto kulturnog uzdizanja popijemo pivu. Na krivom mjestu doduše jer su nas i ovaj puta, kao što će se kasnije ispostaviti toliko puta, dobro oženili za istu. Piva je u muslimanskim zemljama luksuz, pa iako je Ataturk uveo mnoge reforme po uzoru na zapad do alkohola je u Istanbulu i dalje prilično teško doći. Pogled i lokacija se plaćaju svugdje a ovo će nam samo biti dobra lekcija za ubuduće.

Mali mačkovi koje i doma odvezao samo da samo ih imao gdje staviti.. Nahranili smo ih i ostavili da se igraju sa starijom bračom.







Zanimljivo je koliko Turci obožavaju svog bivšeg predsjednika.. Na svakoj drugoj zgradi vijorila se zastava sa njegovim likom a u svakom gradu postoji niz njegovih spomenika. Na sličnu smo stvar nailazili i u Siriji i Jordanu ali oni su odavali počast svojim živućim predsjednicima. Nije niti čudno da su Turci toliko zahvalni Ataturku. On je 1923 godine stvorio modernu tursku državu i donio niz zakona kojima je želio raskinuti veze sa otomanskim carstvom a približiti državu zapadu. Iako su se mnogi bunili njegovim reformama uspio je provesti agrarne reforme, uvesti latinicu umjesto arapskog pisma, dao ženama pravo glasa i zabranio nošenje zara, fesa i feredža, a islam je prestao biti državna religija.

Nastavljamo naše putovanje dalje prema Ankari i opet nas cijeli dan prati kiša, temperatura od kojih 5 stupnjeva i jaki vjetar koji nas je znao bacati na drugu traku. Na ovom smo se djelu puta upoznali sa turskom gostoljubivošću, na svakoj benzinskoj postaji onako mokri i promrzli dobri ljudi nude nas čajem i okrijepom. U jednom restoranu uz put čak smo naišli i na peć na drva. U onakvim uvjetima bio je to spas sa neba. Uspijevamo se odmoriti, okrijepiti ali što je najvažnije i osušiti rukavice i čizme.










i nastavljamo prema Anakri naravno po kiši







U Ankaru stižemo kasno popodne te promrzli i umorni od vožnje po kiši odmah tražimo hotel. Iako su nam stalno govorili kako se u arapskim zemljama treba cjenkati mi to nismo nigdje doživjeli. Čak nam u jednoj trgovini u Istanbulu prodavač nije htio oprostiti oko 10tak kuna, ali smo zato bili začuđeni što smo se uspijevali cjenkati u dobrim hotelima. I to ne namjerno! Jednostavno smo pitali za cijenu sobe te se okrenuli tražiti dalje jer nam je cijena bila previsoka. I onda čujemo glas uljudnog recepcionara da će vidjeti šta se može napraviti po tom pitanju. I tako malo tipkanja po kalkulatoru i pokaže nam cjenu sobe umanjenu za 40posto.Isto će nam se kasnije događati i u Siriji a kada smo pokušali istu foru u Grčkoj, naravno nije nam upalilo. Tako je to u Europskoj uniji. Smješteni tako u finom hotelu napokon smo mogli osušiti sve stvari jer smo u Ankari ostali dva dana. A u kupatilu ogromna kada, dok se moja draga tušira, trčim u nabavku Efesa i ostatak večeri se izležavam u vrućoj vodi se efesom nadohvat…preporod nakon cjelodnevne vožnje po kiši i vjetru.







Ankara je postala glavni grad Turske 1923 godine a proglasio ga je glavnim gradom, naravno Ataturk. U Ankari je sve nekako opuštenije nego u Istanbulu, žene u manjoj mjeri nose marame nego u Istanbulu i osjeti se u svakom pogledu zapadnjački utjecaj. U Ankari posjećujemo Anitkabir - ataturkov mauzolej, veličanstven spomenik izgrađen u čast predsjedniku..Mauzolej je izgrađen na brdu koji se vidi iz svih dijelova grada a na tom mjestu su arheolozi pronašli i ostatke frigijske civilizacije koji se sada nalaze u Muzeju Anatolijskih civilizacija. Ovaj je muzej glavna postaja onih koji se smatraju zaljubljenicima u povjest pa je niti mi nismo zaobišli. Anatolija je, zbog svoj smještaja, bila kolijevkom nekoliko ranijih civilizacija iz pretpovijesnog doba te se u njemu nalaze predmeti iz stare Hatuse, Catal Hoyuka, Hacilara i ostalih gradova pretpovijesnih civilizacija

Stari dio grada





















Muzej













Mauzolej

























Ataturkov Cadillac i brod







Navečer večera, kažu kebab




Nakon što smo napunili baterije za nastavak krećemo .prema Kapadokiji. Napokon nas je dočekao jedan sunčani dan pa smo na brzinu obišli nekoliko lokacija.

Kapadokija ili kako je još nazivaju Zemlja lijepih konja, dio je Turske poznato po kućama isklesanima u kamenu u kojima su živjeli kršćani prije dolaska arapa. No Kapadokiju ne čine samo crkve i domovi isklesani u stijenama već i vilinski dimnjaci –kamene formacije neobičnih oblika, oblikovani kišom i vjetrom. Kapadokija je nastala erupcijom vulkana kojima je bila okružena a potresi su stvorili goleme doline čije je stjenje obojeno žuto, crveno i sivo-ljubičasto..Goreme je simpatičan mali i turistički gradić. Ono je i polazište mnogim turistima za daljnja razgledavanja. U njemu se nalaze crkve iz 11 st. a najpoznatija je crkva Sv.Onofrija sa freskama koje prikazuju Konstantina Velikog i njegovu majku Helenu. Tu srećemo srednjovječni par iz Italije koji su na proputovanju Turskom sa svojom Hondom Transalp, upoznajemo se razmjenjujemo iskustva i rastajemo.

[/URL]





























Na povratku u nas hotel stajemo u restoranu gdje probavamo izvornu domaću kuhinju te upoznajemo mladu vlasnicu.










Vračamo se u hotel i spremamo za spavanje kad zazvoni telefon, javljamo se na engleskom kad sa druge strane čuješ Pa Bre gde ste? Naš domaćin iz Beograda, Dragan je stigao u Kapadokiju i vidio KTM ispred hotela te odlučio i on prespavati u tom hotelu, on isto putuje za Siriju. Čašica razgovora i krećemo na spavanje. Ujutro buđenje i pogledi u nebo,
ali naravno lijepo vrijeme koje nam je jučer bilo nestaje čim sam upalio motor.
Krećemo prema Adani, nadajući se toplijem vremenu kako se približavamo obali, ali ni baš tak bilo, tmurni oblaci i kiša nas nastavljaju pratiti kroz planinski klanac do Adane i dalje sve do Alepa.












Opraštajući se od Kapadokije oprostili smo se i od Turske a pred nama je stajala nova zemlja, napokon iskonski orijent, barem smo ga mi tako doživljavali u našim maštanjima.
Prije same Sirijske granice stajemo benziskoj gdje upoznajemo vlasnika 9 –ke, čaj, kavica i penjemo su u planinu po odvratnom kišnom i maglovitom vremenu, jedino nas tješi što se sa druge strane nalazi Sirija.







Ulazak u Siriju je bio poseban tretman. Sretni i ponosni na sebe što smo, nakon 3 checkpointa, tako lako, i bez plaćanja a uz srdačne pozdrave carinika- welcome, ušli u Siriju, sve nam se to vratilo kao bumerang kada smo ugledali još jedan checkpoint, mnogo veći nego zadnja tri i mnoštvo automobilom i par motociklista. Bili smo i opet umorni i promrzli od kiše i jedina želja nam je bila da to što prije završi kako bismo što prije našli topli krevet, no naše maštanje ubrzo su rasplinuli nemilosrdni sirijski birokrati.I tada je sve počelo...kako smo vize nabavili još u Budimpešti naše putovnice su iznenađujuće brzo riješene i nakon još jedne dobrodošlice i velikog smješka carinika koji nam je putovnice poštambiljao prije reda, zavrzlama nastaje oko osiguranja za motor. Pokazujući desnom rukom na nadlakticu tražili su nešto, očito nekakav papir, koji mi, i opet očito nismo imali. I onda vračanje do prethodnog checpointa i kao po proceduri, ja odlazim sa studentom po uredima, dobivam papire i štambilje i sve to obilno plaćam(sveukupno 100tinjak eura) a Ana ostaje u sobici sa Sirijcima koji ženu bez marame nisu dugo vidjeli. Nakon mučnih dva sata nerazumijevanja s istima, pitanjima o njenom bračnom stanju i vezi sa muškarcem s kojim je došla, a dok na stolu stoji kila heriona zaplijenjenog na granici, ipak sve to nekako i dobro završava. Dobivamo papir A4 formata čija je dužina do lakta, upravo kako nam je carinik to zorno opisao pokazujući na svojoj ruci i čast da se slikamo sa kavalirima koji su zabavljali Anu. Nakon 2 i pol sata na granici ušli smo u zemlju bajki iz tisuću i jedne noći.










Ulaz je bio veličanstven i zaista smo imali osjećaj da smo u sasvim drugoj zemlji, znakovi su bili na arapskom, žene zamotane u feređe, zrak nekako drugačiji, kao da smo se i sami našli u nekoj od bajki. I onda odjednom šok. Vozač u kombiju naglo staje na cesti, mi jedva iza njega i sve bi ispalo dobro da isti nije krenuo u rikverc. Vozač nas jednostavno nije vidio, mi bespomoćno gledamo, ne vjerujemo i razmišljamo do kada će ići na nas. Sa strane su prolaznici počeli vikati i vozač je napokon shvatio da nešto nije u redu. Sva sreća na motoru samo mala ogrebotina, iako nam se popeo doslovce na prednji kotač (ipak je to KTM), ne znam kako smo ostali na motoru a da nismo pali(ipak sam ja vozač, a i istrenirao sam se u Bugarskoj), već si zamišljam što je sve nastradalo, vilica, kotač, sve mi se vrti po glavi, kad ono ništa, mala rupica na blatobranu drugo sve netaknuto, gledam kombi koji me je lupio, cijeli stražnji branik otrgnut, ne mogu vjerovati ....Kakvo buđenje iz sna! Na trenutak smo već mislili da je ovo kraj našeg putovanja, tek smo ušli u zemlju a već smo skoro nastradali. Došavši k sebi i približavajući se Alepu stalo nam je jedino do toga da nađemo hotel i da se skrasimo. Bio je to dug i naporan dan. Prvi hotel na koji nailazimo je Mirage palace. I iako uvjereni da je noćenje skupo ipak iskušavamo sreću i uspijevamo i ovdje smanjiti cijenu sobe sa 100 na 60 eura. U hotelu nam se pridružio i Frankie iz Italije, simpatičan talijan koji je u Siriju došao samo na jedan dan a kojeg smo upoznali na granici. Frankie je čekao 4 sata da dobije vizu i zažalio što mu je i palo na pamet da dođe u Siriju i to na samo jedan dan.

Tržnica koja počinje raditi tek kad padne mrak pa skoro do jutra, navodno da je dugačka par km. Egzotično ali moram priznati jako puno smeča svugdje gdje pogledaš.







Naš prvi obrok u Siriji, pravi izvorni….Hamburger i pomfri




Frenki from Itali

Alep je drugi po veličini grad u Siriji i spori se sa Damaskom oko činjenice koji je od njih stariji. Oba grada za sebe žele laskavu titulu najstarijeg stalno naseljenog grada na svijetu. Prvi povijesni tragovi Alepa datiraju u 2000.g pr.kr. U Alepu smo posjetili tvrđavu koja dominira gradom. Nalazi se na brežuljku i potječe uglavnom iz 13.stoljeća.


















Bazar







Naravno El presedente




Iz Alepa nas je vodio put dalje u pustinju. Prošli smo gradove Hamu i Homs pa preko Damaska do Palmyre. Hama je poznata po 16 velikih norija ili kotača koji su služili za navodnjavanje vrtova a smatra se da potječu iz 1900 g.pr.kr. Danas čine samo turističku atrakciju te predstavljaju simbol grada i vrijedni su posjeta.







Mala prodavačica







Put nas je dalje vodio prema pustinji i iako nas u Homsu upozoravaju da je u Palmiri pustinjska oluja nije nam preostalo ništa drugo nego se u to sami uvjeriti( naravno ako me neče turska kiša i vjetar hoće me pustinjska oluja, bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće :mrgreen:). Iako oluje nije bilo, saznali smo kasnije da je bila ujutro taj dan, do oaze nas je pratio jak vjetar i nanosi pijeska koji su ponegdje prekrivali cestu. Cesta prema Palmiri je odlična, tako da cijelim putem vozimo oko 140,150km/h te u Palmiru stižemo jako brzo U Palmiri smo se trebali naći sa dečkima koji rade u Ininoj bazi ali s obzirom da je u arapskom svijetu neradni dan petak i subota nismo uspjeli doći u kontakt s njima. No uspjeli smo naći jeftini smještaj kod Mohameda koji je bio dobar domaćin i vodič.
















Zalazak sunca na tvrđavi i pogled na Palmyru
















Stari grad predvečer
















Vadimo KTM dude koje smo kupili posebno za Palmyru :mrgreen:




Mohamed nas je odveo na tradicionalnu beduinsku večeru i za 100 kuna smo dobili tradicionalni ugođaj, hranu i piće po volji ( ne mogu da ne spomenem i litru rakije na stol, jest da je slična grčkom Ouzu, ali nisam se bas žalio, ipak sam u sred pustinje, a kaže Mohamed da je vidio kako mi Hrvati možemo puno popit, ali ga je malo zablesiralo kad sam popio pol litre i još zatražio da mi čuturicu napuni za putnu :mrgreen:).
Igrokazom i nismo bili nešto posebno oduševljeni, uglavnom je upriličen zbog mnogobrojnih turista iz Njemačke i Italije. Uglavnom, bili smo najmlađi u šatoru uz dečke koji su izvodili igrokaz-tradicionalne beduinske pjesme i plesove. No bili su dražesni i bilo bi šteta da smo propustili ovaj sjajan show. Upravo su nas iz sličnog razloga pomalo razočarali i Sirija i Jordan. Očekivali smo prije svega gostoljubivost i istočnjačku darežljivost ali dobili smo sve to zamotanu u fini celofan koji se tako dobro prodaje srednjovječnim turistima, a to je ono što mi nismo htjeli biti.
















Gazda Mohamed




Sirijsko pivo Barada.
Mohamed me upozori da je jako, jbg ja maznem 5 kom i nista, pogledam etiketu 3% alkohola…jako? Pa da im donesem jedan Tomislav napio bi cijelo pleme :mrgreen:




Vodeći se Labaševim putopisom iz 2000 god. uvidjeli smo koliko se toga promijenilo od tad, naravno i na bolje ali kao da je nestalo onog nečeg iskonskog. Čim su nas vidjeli da smo došli izdaleka i to još na skupom motoru u nama su vidjeli samo dobar način za zaradu. U neku ruku nije im niti za zamjeriti, turizam je nemilosrdan, to mi barem najbolje znamo, a oni samo prehranjuju svoje mnogobrojne obitelji. U Siriji su ljudi dobrodušniji ali turista ima malo i nužno je iz to malo turista izvući što više. U Jordanu je pak sasvim druga slika. Jordan je turistički razvijen, oni jedini imaju Petru, veličanstveni grad u stijenama, jedini imaju fenomen nazvan Mrtvo more, imaju najljepšu pustinju na svijetu i sve će to itekako dobro naplatiti, svjesni činjenice da ako ste već došli u njihovu zemlju da ste za to spremni platiti bilo koju cijenu. U Palmiru se svakako isplati doći i vidjeti ostatke nekada prekrasnog grada kraljice Zenobije. Palmira ili Tadmur, kako se nekoć zvala, predstavlja oazu usred pustinje. Zapravo je poznat po veličanstvenim ostacima rimskog grada a novi dio je naseljen samo pola godine a u drugom djelu stanovništvo odlazi u obližnje oaze. Prema predaji grad je osnovao Solomon te se u Bibliji spominje kao dio njegovog teritorija. U 30 g. osvojili su ga Rimljani koji su gradu dali prepoznatljivi pečat

Ujutro spremanje stvari i pičimo za Damask.
Pozdrav sa domaćinom i na prvu benzinsku…pustinja je pred nama

Super, jedva cekam drugi dio

(vidim da si imao malo problema sa fotkama, ali eto, popravili smo i to )

Odlicno ! Nemam reci.Cekam drugi dio

Hvala na pomoci, neke slike se nisu htjele uploadati ali vidim da ste to rijesili.....ajmo dalje

Na putu između Palmire i Damaska svaki putnik namjernik ne smije zaobići Bagdad caffe, kafić usred pustinje ( iako postoje 3, vlasnik nas uvjerava da je bas njegov orginalni, šta je je ali definitivno egzotičniji nego ona druga dva), drži ga isti vlasnik već 25 godina a u njemu se može i prespavati za 4 dolara. Vlasnik je legenda, kako smo mi otkrili da ima sve vrste piva, od koji 30% se ni kod nas ne može nabaviti, Ana naručuje Hainiken a ja extra strong Fax (mislim da je norveško ili tako nečije) sa 13 % alkohola, ali dolazi gazda i govori kao to je ok ali probajte ovo i toči sebi u čašu 3 dcl pive i 2 dcl wiskia, naravno ne dopušta da odbijemo, probavamo a svaka dlaka na tijelu se naježi. U međuvremenu staje GS 1150 i tu se upoznajemo sa simpatičnim Ircem koji vec 6 tjedna putuje po bliskom istoku, dok Ana priča sa njim gazda me zove da vidim nešto, kad on u sklopu toga ima svoju sobicu sa satelitskom na kojoj 24h dnevno se vrte pornići( ipak čovjeku žena dolazi svaka 2 tjedna u posjet), malo komentiramo glumice još po piće, sa Ircem koja riječ o putnim informacijma te idemo. Brzo se sprijateljivši sa gazdom malo nam je falilo da ne ostanemo ondje i prenoćiti ali cesta a još više naš plan puta, zvao je da krenemo dalje.










Zanimljivo je da je pod na katu posut sa pijeskom a preko pijeska stavljeni tepisi.













Nakon 2 sata stižemo u Damask, gladni smo i tržimo mjesto gdje bi mogli nešto pojesti.
U Damasku se ne planiramo dugo zadržati, stoga posjećujemo bazar i taj dio grada, mogu reci da nam se puno više svidio nego Alepo ali plan puta je nemilosrdan.




Ovaj ovdje prodaje neko njihovo piće koje navodno ima svemoguća svojstva, liječi, jača…ma sve, nešto ko naša rakija
Kako god bilo ljekovito ali sam jedva čekao da isperem taj okus nekom pivicom




Bazar, na kojem, ima svega i svačega










Stari dio grada







I tako šetajuči bazarom za ruku me povlači klinac i viče mister mister te nudi čarape, o pa to mi treba, uzimam čarape i da ću mu platit on pobjegne, nama ništa jasno ali onda skužimo da se policija približava. U tom trenutku prilaze nam dva čovjeka i pitaju jeli sve u redu i da li nas je opljačkao, objašnjavamo im situaciju i upoznajemo se. Naime oni su izbjegli iz Iraka zbog straha za svoje obitelji, i ne mogu vjerovati da se takve strahote dešavaju u njihovoj zemlji. I tako kroz priču odluče nas odvesti do dobrog restorana, kad odjednom opet čujem Mister mister, kada vidi zla, klinac se vratio po pare za čarape, plaćam mu i sav ponosan odlazim sa novim Hugo Boss čarapama.
Dolazimo do restorana i opraštamo sa Iračanima.
Restoran je kao iz 1001 jedne noći, u obliku ogromnog vrta.
Naručujemo jelo i nevjerovatno ali imaju Amstel, to je prvi put u Siriji u restoranu da susrećemo alkohol.
I jela počinju stizati, 10 vrsta salata, 2 predjela, glavno jelo, desert, voće, i još nakraju palačinke sa čokoladom ne možemo više disati, sve nas strah računa, kad ono 100kn, sve to i pive, kava…ne vjerujemo. Siti i sretni mozemo nastaviti prema Jordanu.




Sirijac




Iako nam je plan sljedećeg dana bio doći skroz do Jordana preumorni za realizaciju istog stali smo u Dari, gradu na samoj granici Sirije i Jordana. Iako po ničemu specifična Dara nas je oduševila. Najvjerojatnije je to bilo zbog činjenice da ne moramo razgledavati nikakve ruševine i arheološke nalazišta ali jednim djelom i zbog ljudi. Nenavikli na turiste bili su istinski prijazni i susretljivi. U hotelu nam ljubazni zaštitar pomaže nositi stvari do sobe, zahvaljujem mu sa napojnicom i pitam da li se gdje može kupiti pivo pošto u hotelu nema, istog trenutka on trči van zaustavlja taxi neto viče na njega i meni govori kako mu je rekao da me odveze do te trgovine i d mi smije uzeti samo otprilike 5 kn, i tako se ja vozim u Taxiju starijem od mene :mrgreen: po uličicama Dare te nakon 10 min dolazimo do trgovinice od nekih 10-ak m2. Unutra stari čiča a iza njega sve vrste alkohola i cigareta natrpane u tu prostoriju, kupujem 10 ak piva i pol litre wiskija te se vračam u hotel ( upoznat sa situacijom reko da se opskrbim za neko vrijeme :mrgreen:). Kad me Ana vidjela sa vrećom pive skoro me ubila ali uspijevam na vrijeme objasniti da sam sve to i Taxi platio manje od 50 kn. . Kako je to moguće u zemlji gdje je alkohol zabranjen, samim time na mjestima na kojima se može pronaći i dobro naplaćen(u pravilu smo hoteli za strance, pivo 40-ak kn), nismo nikada saznali. Možda je stvar u blizini granice, nekakva bescarinska zona ili slično. U Dari nas oduševljavaju i prometnici koji se nalaze na svakom većem raskršću a koji su zbog nas zaustavljali promet kada bismo se trebali okrenuti i prestrojiti preko tri trake u suprotnom smjeru.




Izlaz iz Sirije bio je brz i jednostavan zahvaljujući slučajnom motoristi koji nas je poveo do granice kroz svoj kvart kako bi nas vidjeli svi njegovi susjedi i rodbina. Bilo je tu pozdrava, mahanja i trubljenja a naš je spasitelj postao najveća faca u svom kvartu

Na granici nismo morali ništa platiti a upoznati sa sirijskom birokracijom ono što nas je čekalo na jordanskoj granici bilo je sasvim ugodno.Za osobe ulazna viza plaća se 10 JRD po osobi a za motor i opet morali smo izvaditi osiguranje, tako da u ulazak u Jordan plaćamo oko80 eura. Na granici smo sreli sudionike rallya koji sa autima dolaze iz Njemačke u Jordan, tamo prodaju svoje stare aute a prikupljeni novac odlazi za pomoć nezbrinute djece :palacgore: .Zaista hvalevrijedan poduhvat, upoznajemo se sa par Mađara te nastavljamo dalje. Sretni što smo u putovnicama dobili još jednu vizu krećemo skroz na jug zemlje do Aqabe pustinjskom cestom. No na putu smo ogladnjeli i stali u Jerashu. Jerash ili antički Gerash danas je najpoznatiji po rimskim ruševinama koje su dobro očuvane. Obišli smo forum-ovalni trg jedinstven po svom obliku, katedralu iz 2st.n.ere, Artemizin hram.




















Nakon što smo naručili jedino meso koje se u arapskim zemljama može dobiti, konobar nam je uz veliki smiješak donosio na stol raznorazne salate i bezalkoholne pive (kojima je rub čaše posoljen i limun unutra :povraca:) koje nismo bili u stanju popiti. Iako je kroz loš engleski mrmljao, više sebi u bradu, da su salate na račun kuće, hladni znoj nas je oblio kada nam je donio račun i kada smo na brzinu preračunali to u eure. Prije toga nas je pitao od kuda smo, pa kako nikad prije nije čuo za Hrvatsku smjestio nas je vjerojatno uz bok država velike platežne moći i opalio nam cijenu od 50tak eura. Uvjereni kako pola pileta i par čevapčića sumnjive kvalitete ne može doseći takvu cijenu počelo je prepucavanje. Bezosječajni na njegove isprike i molbe da ako platimo manje on odlazi doma bez plaće (naravno kad smo zatražili račun ili šefa to se nije moglo dobiti), dali smo mu 30tak eura i brže bolje nastavili put dalje prema Aqabi nadajući da nam se ovakve situacije neće ponavljati.

Jelo za 50 eura

Izlazimo iz Jerasha i idemo prema Amanu, ne stajemo već skrećemo na Desert highway, cesta je odlična, do Aqabe se može sa Kings highway koja je bolja i brža ali mi odlučujemo za pustinjsku, to je cesta tipa naše magistrale samo ravna i vodi kroz cijeli Jordan. Može se brzo voziti samo treba biti oprezan na policijske radare koji sa na svakom ulasku u naselja koja se nalaze svakih 30 ak km. Jednom nas zaustavljaju ali samo upozoravaju da usporimo i naravno Welcome. U jednom danu prolazimo doslovce cijeli Jordan i navečer stižemo u Aqabu.
. Aqaba je bila najjužnije točka našeg putovanja koja je predstavljala i svojevrstan presjek. Od tada i od tamo smo se počinjemo se vračati natrag i približavati domu. Aqaba je posebna ekonomska zona u kojoj se vidi američki utjecaj i preplavljena je turistima. Kao da smo došli u neko zapadnjačko odmaralište, sve je osvijetljeno i čisto i sve predodređeno turistima. Prvi puta nakon prelaska turske granice viđamo moderne benzinske postaje kakve su već i kod nas najuobičajnija stvar, Mc Donalds, King Burger i ostale zapadnjačke trgovačke lance. U Aqabi tražeći hotel začujemo povike Hrvati, Hrvati, stajemo i ne vjerujemo, dvojica trče prema nama, Slovenci, dva para Slovenaca na BMW-u 1150 GS i Hondi Varadero 1000 koji su više manje napravili istu rutu kao i mi. Upoznajemo se i oni nas vode u jeftini hotel u kojem su i oni odsjeli, uz čašicu razgovora, razmjene iskustava i kontakata idemo na zasluženi odmor.

Pogled na Egipat (tako blizu a tako daleko)




Aqaba noću







Prijatelji iz SLO





Sljedećeg smo se dana zaputili prema Wadi Rumu, pustinji za koju kažu da je najljepša na svijetu. S obzirom da smo je, do tada, mogli uspoređivati samo sa sirijskom morali smo se složiti sa navedenim. No i tamo su Jordanci uspjeli napraviti pravi biznis. Napravili su tamo jedan rezervat čiji se ulazak naplaćuje i dalje od prvog sela se ne može motorom, ostaje jedino da se unajme deve ili džipove koji se naravno i dobro naplaćuju. Ovaj put smo preskočili da nas operu za poglede koje smo imali besplatno pa smo se zaputili sami dalje od ceste i uživali u onome što nam je pustinja pružala. Wadi Rum je zaštičeno područje pustinje koje se prostire na oko 7220 km kvadratna a često se veže uz pojavu Lawrenca od Arabije , jer je upravo ovdje, uz pomoć beduina, poveo ustanak Arapa protiv turske vlasti. Vožnja po pustinji je jedno jako zanimljivo iskustvo, tek tamo sam shvatio kolike napore prolaze vozači utrka tipa Paris – Dakar, po pijesku se jednostavno ne može polako voziti zbog propadanja u pijesak, kako pustinja osim pijeskom posuta i kamenjem svaki pad može biti koban, ja srećom prolazim bez padova.
Nevjerovatno ali kad smo dolazili u Wadi rum počela je padati kiša, e to ja zovem srećom, u jeb… pustinji ja uspijem pokisnuti… :opakoljut:
































Pustinjski vlak koji prevozi rudu iz rudnika fosfora.





Povratak u Aqabu, u planu je kupanje na crvenom moru, ( mogu prežaliti što nisam ponio ronilačku dozvolu jer je tamo podmorje prekrasno).
Ostavljamo motor kod hotela ( naravno moram ga vezati sa druge strane ceste od motora iz Slovenije, već je jednom pojeo GS-a pa da se ne ponovi :mrgreen:, da ne bi dečko pješice do Slovenije išao :LOL:) i idemo na kupanjeeee…….

Aqaba













Naša uredna soba….




Sljedećeg dana krećemo prema Petri, glavnom cilju našeg putovanja, ali promašujemo direktnu cestu koja vodi do Petre i krećemo uz Izraelsku granicu, srećom na benziskoj nas upućuju na lokalni prečac jer bi se morali vračati nazad nekih 150 km do Aqabe a onda na Kings highway do Petre .Bio je to jedan od boljih promašaja na cijelom putu jer smo se našli na jednoj maloj lokalnoj cesti kojom se sječe put a koja je okružena prekrasnim stijenama, osjećaj je bio kao da smo na nekom drugom planetu iz SF filmova, okružuju nas crvene stijene kroz koje prolazi mala cestica prosječena sa laganim makadamom.




























. Predvečer stižemo do Petre, u naselje Wadi musa gdje čemo i prenoćiti. Već u Aqabi dobili smo dobar savjet jednog kolege motorista pa smo se u sami grad zaputili u rano jutro. Tada naime nema one hrpe turista, uglavnom Japanaca, koji nahrle oko 10 sati, taman kada smo mi odlazili sretni što smo uspjeli izbjeći gužve ali i uhvatiti sliku riznice same bez suvišnih dodataka ljudskog oblika. Ulaz u grad naplaćuje se 160 kuna za jednodnevnu ulaznicu, pa iako nam se cijena činila prevelikom nismo mogli doći do Pete i ne vidjeti to čudo. To je i ono na što računaju jordanske vlasti. Petra je bila i malo razočarenje, ne zato što ona zaista i nije prekrasna već najviše zato što smo put planirali 3 godine i za to vrijeme pročitali i vidjeli jako puno teksta i slika Petre. Zato je i osjećaj, kada smo se kroz klanac dug 1 km, približili velikoj riznici bio ... dobro to smo već vidjeli ajmo dalje. Žalosno ali to se često događa sa građevinama koje u svjetski poznate i pršte sa svim mogućih časopisa i knjiga. Petra je grad u stjenama koji su izgradili Nabatejci, nomadski arapi koji su se nastanili ovdje u 6.st.pr.kr. Rimljani su ovdje došli 106 g.n.e i uklopili Petru u svoje carstvo.S vremenom je grad napušten i od 14 stoljeća skriven od pogleda ljudi a tek ga je 1812.J.L.Burckhardt, švicarski istraživać ponovno otkrio.

Ujutro mijenjamo KTM-a za drugo vozilo i krećemo

Čuvar Petre
















Kao sto obećah Linzi :mrgreen:



















Prolazimo kraj beduinskih šatora ispred kojih prodaju, kako vele home made beduinske stvari.
U tom ajmo reći štandu radi mladi bračni par, iako nemaju ni dvadeset godina imaju već troje djece, žive u blizini u beduinskom naselju a preko dana prodaju suvenire koji se tamo izrađuju.
Nevjerojatno je ali ja u životu nisam vidio sretnije i zadovoljnije ljude, žive u pustinji, po cijeli dan u šatoru, djeca oko njih trčkaraju i igraju se u prašini, smiju se, sretna kao da imaju sve igračke svijeta… a igračke im tata radi od drveta…
Naravno zovu na čaj, ok pristajemo…… ja inače pijem čaj bez šećera, kad sam vidio koliko šećera žena stavlja u onu malu limenu posudicu u kojoj kuha, okrenulo mi se, jbt pa ja toliko šećera u godini ne potrošim, kao to je beduinski čaj koji daje snagu, pa kak i nebi kad ima pol kile šećera na šalicu, jedva popijem pola iz pristojnosti dok se Ana igra sa klincima, upoznajemo se, pričamo (dobro govore engleski), kupujemo neki suvenir i idC













Odmah u šatoru 50 m dalje zove nas ova dama na čaj, odbijamo, ona se ljuti, kao obećali ste kod mene popiti čaj. (računaju na to ako vas počaste sa besplatnim čajem da čete nešto kupiti, u pravilu i je tako)
Odbijam iz razloga
1. probao sam beduinski čaj i ne pada mi pamet ponovit to
2. popio sam do sad na putu toliko čaja koliko u 3 godine ne popijem, već mi na uši izlazi. :mrgreen:
3. krivi pristup, npr. da je pivu ponudila sjedio bi sa njom do podne. :mrgreen:
4. Žuri nam se, Mrtvo more čeka










N putu do Mrtvog mora stajemo u gradu Al Karak, i tu tvrđavu su Jordanci pretvorili u turističku atrakciju, mi stajemo samo na ručak, koji je bio odličan te nastavljamo dalje.











Sljedeća stanica, nakon Petre, bilo nam je Mrtvo more. Mrtvo more je zapravo jezero ali zbog svoje slanosti nazvano je morem no za nas je ono bilo veliko razočaranje. Na cijelom potezu Mrtvog mora, u dužini od 76 km, nema niti jednog hotela niti grada u kojem turisti mogu odsjesti već je iz tog razloga na samom sjeveru niknuo resort Suwayma sa dva kampa i hrpom hotela. Ali to nisu bilo kakvi hoteli već oni najskuplji pa nismo niti pokušavali pitat za smještaj. Tako nam je preostalo da spavamo u kampu, zapravo na plaži gdje se može dignuti šator za 25 eura :palacdolje:. Kako opisati Mrtvo more...slano, masno i gorko tako da osjećaj i nije bio neki doživljaj, iako strani turisti oduševljeni se mažu sa blatom naglašavajući kako se to kod njih skupo plaća.



[URL=http://g.imageshack.us/img393/dsc05249640x480vr3.jpg
















ono kopno preko more je Izrael, i po noći se dobro vide svjetla grada.











Zadnja večer nam je u Jordanu, ležimo na plaži ispijamo zadnju pivicu iz zalihe, od Aqabe nismo mogli nigdje kupiti pivo a naravno ni ovdje nema.

Ujutro krećemo za Siriju.
Samo prolazimo kraj Amana, cesta preko planskog dijela, puna zavoja, u jednom zavoju kamionom prolazi ravno kroz zaštitnu ogradu sigurno 500, 600 metara u provaliju, ne želim ni zamišljati što je sa vozačem.
Na Sirijskoj granici opet birokracija čini svoje, ovaj puta smo znali što nam je činiti ali su nas ipak sirijski birokrati uspjeli iznenaditi no i to smo uspjeli nekako riješiti, opet sa nekih 60 ak eura.
U Siriju ulazimo na istom graničnom prijelazu gdje smo i ušli u Jordan, Dara, simpatični gradić, zapamtio sam gdje je ona mala trgovinica slatkiša…. :mrgreen: tamo naravn :piva:o starček od zadnji put, pitamo smijemo li popiti pivo ispred radnje, naravno, nosi nam stolice, kikiriki, pistacije pokušavamo se sporazumiti i nekako nam i ide. :mrgreen:
Nažalost ja idiot nisam uslikao ni starčeka ni radnju. :mortal:







Poslije par pivica i kupnje zaliha nastavljamo prema gradu Busri, poznatom po antičkom rimskom kazalištu koje je jedno od bolje očuvanih kazališta u tom djelu svijeta. I zaista je teatar magičan, može primiti oko 15000 gledatelja i nas je oduševio. Nije nas oduševila činjenica da u gradu postoji samo jedan hotel i to sa noćenjem od 100 eura po osobi ali zato nam je u pomoć prišao naš novi prijatelj ponudivši nam smještaj u ...restoranu. Prodao nam je priču kako u restoranu odsjedaju bajkeri kada dođu u grad pa iako nas prašnjava unutrašnjost nije oduševila a niti činjenica da bi trebali spavati ni više ni manje nego na klupicama, prihvatili smo ponudu. Malo avanturizma nije naodmet ali zapravo smo bili umorni i ne da nam se ići do sljedećeg većeg grada tražiti smještaj, pogotovo kada nam je domaćin uljudno objasnio da u njemu postoji jedan jedini hotel koji je zatvoren. I tako smo se našli u restoranu koji je svojedobna turistička atrakcija jer je , kako smo kasnije saznali, dio starog grada koji ima 4 sloja-nabatejski, rimski, bizantski i arapski. Mi smo se nalazili u arapskom dijelu u kojem je nekoć davno živio i naš domaćin. Svojedobna atrakcija turistima smo bili i mi jer je naš domaćin turistički pratitelj koji je redovito, u restoran dovodio grupe da vide tradicionalni način života. A u toj smo slici našli i mi, umorni i gladni sa stvarima razbacanima svuda po prostoriji.














Vele tradicionalni ručak, povrće na sto načina




Upoznajemo i mačka, obratite pažnju na oči… nadimak mu je snajper :LOL:
















Stari grad Busra














Nakon obilaska teatra i starog grada dobili smo zasluženu večeru, naš domaćin se potrudio i spremio nam njihovu tradicionalnu večeru koja se sastojala, naravno, od kuskusa i krumpira sa malo mesa kuhanim u pećnici. Prve reakcije započele su negdje u gluho doba noći u malom WC-u izvan restorana, punom paukova i ostalih noćnih prijatelja. Kako nas nitko nije orobio preko noći, osim našeg domačina sa cijenama obroka, pojeli smo ujutro nešto što se ne bi usudili nazvati doručkom, i bili sretni što nas dalje put vodi prema moru




Vozimo cestom kroz pustinju do Damaska, ulazak u Damask sa te strane je bio kaotičan jer smo ušli u kvartove, nekako nalazimo put za autocestu a kad na autocesti plac, nema šta nema tamo a to čega nema sigurno vam ni ne treba…. :mrgreen:








Na putu do Tartusa ne smije se propustiti razgledavanje Krak de Chavaliera ili Dvorca vitezova, jedna od najbolje očuvanih križarskih utvrda sa duplim obrambenim zidovima, dvorac nas oduševljava, jedna od najfascinantnijih građevina koje sam vidio u životu, izgleda zastrašujuće i stvarno je trebalo hrabrosti za napad na njega. Put do njega vodi kroz grad a penje se uz takav uspon da sam samo gledao kad će mi početi dizati prednji u zrak, a to sve na sepetinama po gradskim uličicama, užas a auti samo izlijeću, tek kad smo stigli gore vidjeli smo da ima i drugi put koji izbjegava grad i puno je ugodniji al jbg šta je tu je…..


























Na putu prema Tartusu se vozimo po jakom vjetru, Sirija je jako vjetrovita zemlja što se i vidi po drveću uz cestu koja doslovce rastu u smjeru vjetra, mogu reći da tamo stalno puše jak vjetar. Stajemo Tartusu, tom malom lučkom gradiću koji nas je oduševio svojom jednostavnošću. Vozimo se pogledom tražeći hotele kad na semaforu kraj mene staje Subaru Impreza te lik pita šta tražimo, objasnim mu i on se ponudi da nas odvede do hotela, i kreče Impreza vs Ktm po gradu, Ana je bila oduševljena….. :mrgreen: ali mi nije pobjegao….. stajemo kod hotela, zahvaljujemo se i pozdravljamo. Hotel osrednji ali dopuštaju da motor unutra uvezem.
Primjećujemo ovdje veliki jaz u kulturi. Nigdje u Siriji nismo vidjeli žene u kratkim hlačicama, bez marama ili ne daj bože da se drže za ruke sa muškarcima. Ovdje je to bila najnormalnija pojava i osjećali smo se kao da smo se našli u nekoj drugoj državi a ne konzervativnoj Siriji. Tartus je danas druga po veličini luka u Siriji, odmah nakon Latakije ali po nama ljepša i opuštenija. Navečer šetnja po gradu, nabavka pivice a navečer nas u hotelu časte sa nargilom u sobi.

Na putu prema granici







Čekanje na granici







U Tursku ulazimo ujutro na graničnom prijelazu Yayladagi te nastavljamo preko Hataya, Iskederuna i Adane uz tursku obalu do Alanye.
Stajemo u Iskenderunu na ručak, ulazimo u nekakav kao klub za mlade, ekipa oko 16,17 god. unutra, naravno nema alkohola ali zato puše nargile ko turci :LOL:.
Dolazi do nas simpatična minijaturna cura, Semra, jedina tamo koja koliko toliko priča engleski….naručujemo kebab i upoznajemo se sa njom, žali se da nema dečka i ja obećavam da ću joj dovesti jednog iz HR :mrgreen:.





Semra




Nakon svladavanja zavojite i naporne ceste napokon dolazimo do Alanye, poznatog turskog turističkog gradića koji nas oduševljava







Na ulazu u grad mogu se vidjeti novoizgrađeni hoteli oblika i veličina koje si ne možemo zamisliti niti u mašti no središte grada je malo i simpatično. Pronalazimo smještaj u hotelu My friend i vrlo se brzo sprijateljujemo sa vlasnikom i simpatičnim konobarom Metinom iz kurdskog grada Diyarbakira. Oduševljeni smo ribljom večerom koju je konobar pripremio samo za nas, napokon riba, Orada. Alanya nas je oduševila, šetnja, kupanje ,jednostavno uživanje, jedan dan motor ne palimo već samo šetamo.

Konobar i vlasnik




Alanya






















Konobar i ja prije vožnje na Ktm-u (zamolio me da ga provezem) poslije se nije tako smijao, samo je vikao ooo my god what is that!!!!! :mrgreen:
Ana me skoro ubila…jesam ti rekla da ga ne voziš po zadnjem… bla bla bla :blahblah:








A navečer ekipa uspijeva svratiti srednovječne turistkinje u kafić u hotelu i počinje party, koji traje do 4 h ujutro, mi smo otišli na spavanje već oko 1h




Ujutro se pozdravljamo sa ekipom iz hotela, nije im baš najbolje ali da je bećar biti lako, bećar bi bio svatko… :mrgreen:
Krećemo za Pamukalle ali prije toga svraćamo i Side.










Put nas vodi dalje, stajemo na neku vrstu ajmo reći pizze na turski način, ko nekakva pita sa šunkom i sirom koja je odlična….

Poslijepodne stižemo u Pamukkale, mali gradić poznat po bijelim kalcijevim stjenama ili kako se prevodi kod nas Dvorac od pamuka. Mjesto je prekrasno i svatko tko ide u Tursku obavezno neka ga posjeti.
Nalazimo hotel za 20 eura nas dvoje, cak i bazen iza imamo. Nakon raspremanja krecemo u razgledavanje, dolazimo do porte, naravno ulaz se plaća, 5 eura po osobi….ok, pitamo ima li popust za studente, kaze lik ima…..o super koliko je onda za studente?.... 5 eura po osobi….sad smo mi malo zbunjeni ali plaćamo i idemo dalje umiruci od smijeha….jeb... te sta smo popust dobili…. :LOL:
Mjesto je stvarno prekrasno, od izvora termalne vode do antičke kupelji, teatra, starog grada….stvarno vrijedno posjeta

























ovaj pes se baš uklopio u okolinu :mrgreen:










Ujutro krećemo prema Troji, nakon razgledavanja ruševina Homerovog grada, slikanja kraj trojanskog konja, krećemo za Canakkale te ponovo stupamo na stari kontinent. Poluotok Galipolje nas oduševljava krajolikom ali nemamo vremena zadržavati se jer žurimo prema Grčkoj.














Napokon i ja našao mjesto gdje mogu zapjevati a da me ne tjeraju van




Dva konja… Trojanski i konj koji je dao 10 eura da vidi hrpu kamenja




ipak je Trojanski ljepši





Malo povijest grada..








Canakkale











U večernjim satima ulazimo u gradić Kavala, sam ulaz nas iznenađuje sa brojnim trgovinama moto oprema i motocikala svih vrsta, isto tako cijeli grad je pun motora i skupocjenih auta, sasvim drugi svijet od onog u kojem smo boravili zadnjih dana. I onda neugodno iznenađenje, naime u gradu ne postoje privatni smještaji, samo hoteli koji nisu bas jeftini ali nakon poduže potrage nailazimo na hotel koji nije bas najpovoljniji ali nemamo izbora i pristajemo na cijenu od 80 eura, naravno u info centru nitko ništa ne zna…
U gradu je noćni život vrlo aktivan ali mi nakon kraćeg izlaska idemo na zasluženi odmor, sutra nas čeka Makedonija.







Soba za 80 ojra…imamo klimu… ali nemamo prodizni kabel jer onaj od klime ne dohvaća do zida …..




Ujutro krećemo odličnom cestom preko Soluna za Makedoniju, već pomalo umorni od puta prelazimo granicu. Osjećaj je kao da smo došli doma, ručamo gravče na tavče i idemo put Prilepa gdje nas čekaju prijatelji iz Makedonije. Pozvani smo na mototour Mariovo 2008. Dolazimo u Prilep gdje nas kontaktira Zoran iz Velesa i šalje po nas prijatelja koji nas vodi na put do Mariova koje je udaljeno oko 40 tak km. Penjemo se u planine i opet ostajemo oduševljeni ljepotama Makedonije.

























U Mariovu se nalazi kamp u kojem srećemo stare prijatelje iz Makedonije ali i Hrvatske te fešta može početi. Nakon cijelo noćnog lumpovanja budimo se dosta rano u šatoru ali jako umorni te donosimo odluku da napuštamo Mariovo kako bi se pošteno naspavali i odmorili.

Ekipa iz ZG, RI i ZG….koju pozdravljam ….




ovdje je društvo zaposleno i nema vremena za komentare

















Zoki, Ande, Doktor (ku..ac doktor kak od milja sam sebi tepa…urolog je..) naravno i svi ostali! drago mi je da sam Vas upoznao i družio se sa Vama, čast mi je bila i iskreno se nadam da se vidimo i nagodinu….

Ujutro krećemo u nama omiljeni Ohrid, odmor u apartmanu, šetnja, večera i spavanje.
Ekipa nam sređuje smještaj za smiješnu cijenu, šetnja gradom, posjet Bobiju, prošlogodišnjem frendu koji vozi čamac po Ohridu, poslijepodne dolazi i Seadin ( osoba za koju mogu reći da mi je čast što ju znam….fenomenalan čovjek),. Navečer večera pa na spavanje….
Ujutro krećemo preko Albanije za Crnu goru sa Seadinom koji nam se pridružio sinoć u Ohridu. Kako smo već obišli prošle godine Albaniju, iako nas je više nego oduševila, dogovor je samo ručak u Draču te nastavak prema Baru. U Baru nas Seadin napušta i kreće za Dubrovnik a mi odlazimo već po tradiciji do Gorana (Gasho) u pizzeriu Pulena, te nakon kratkotrajnog zadržavanja polazimo za Podgoricu gdje ćemo i prespavati kod junačine Ivana( Vecicrnogorac).Naravno pizdek je na padobranstvu u BG i šalje Ranka po nas (Space Direktor, hvala na ugodnom društvu ljudino). Odlazimo u birc i čekamo pizdeka…Nakon par rundi dolazi pizdek i odlazimo na spavanje jer sutra treba odvaliti dugi put od Podgorice do Zagreba. ( Hvala na smještaju Junačino).
Ujutro se pozdravljamo sa Ivanom polazimo prema Zagrebu, i prvi puta u ovih 10 000km nas zaustavlja policija koja nam pokušava uzeti 30 eura za vožnju od 61 km/h ali nakon10 minutnog prepucavanja popuštaju i puštaju nas bez kazne. Ulazimo u Bosnu i preko Trebinja, Mostara, Banja luke ulazimo u Hrvatsku, nakon 25 dana provedenih na putu i stižemo ne u Sisak već u Zaprešić na feštu.














Kroz bih







U Banja luku stizemo kod Igora, cuga i idemo doma….





Turska- crvenim je oznacen put tamo a povratak zelenim




Sirija- zutim put tamo, povratak zelenim




Jordan




eto to je to....

Putopis posvećujemo tragično preminulom velikom čovjeku i prijatelju Željku Đurašiću Žacu, koji je pripremio motor te podesio ovjes i sve ostalo za što ugodniju i sigurniju vožnju.

Beni pomagaj opet....vidis i sam da se slike ne otvaraju...sory na gnjavazi ali nesto zeza

Chile wrote:Beni pomagaj opet....vidis i sam da se slike ne otvaraju...sory na gnjavazi ali nesto zeza

Druze sve je sredzeno i u najboljem redu za ovako lijep putopis i ovako lepo putovanje.
Nadamo se da cete nas druziti i ove godine u moto turi Mariovo 2009.

Sve najlepse i nemojte se ispricavati zbog onih problema zato smo mi tu i sve ce biti ispravljeno u naj kracem roku.

Hvala vam jos jednom na ovako bogatom opisu vaseg putovanja.

I ja da dopunim fotkama